“TA ĆE BOLA Duje”, rekla bih svaki put kad bi me netko od prijatelja iz Splita nagovarao da probam ćevape iz objekta Chevap by Duje Pisac. U izrazu “ta će bola on” krije se svaka predrasuda jednog Bosanca i Hercegovca o nekom nepoznatom pojmu o kojemu se sudi na osnovu šture informacije. Kako da mozak prihvati da Duje pravi bolje ćevape nego random Mujo?
Otprilike je to isto kao da se na internetu pojavi kako je tip u Busovači jeo sjajan Brudet by Mehmedalija. Ne ide.
Odavno je poznato da samo fejk poznavatelji ćevapa tvrde da su sarajevski ćevapi najbolji ćevapi na svijetu.
Otkad je svijeta i naroda, najbolji ćevapi jedu se u Travniku. To je, uostalom, rekao i onaj influencer koji je Dujine ćevape usporedio sa sarajevskim i sve vas skupa navukao na tanak led. Bolji su od sarajevskih, ali ne i od travničkih, rekao je lik koji je iz Travnika i tako skupio bodove i u Travniku i u Splitu.
Da plastično objasnimo – Da je lik u HNS-u, navijao bi protiv hrvatskog kluba.
Travničani i Sarajlije, inače, vode jedan simpatičan rat oko okusa ćevapa i za svakog iskrenog čovjeka taj rat je Travnik odavno dobio.
Udarila sam desetku
Dujine ćevape sam probala prije nekoliko mjeseci u jednom trgovačkom centru. Bila sam gladna kao pas, ali zbog predrasude o Duji i njegovim ćevapima, uzela sam samo peticu. Ćevapi su bili savršeni. Poražena tom spoznajom, pripisala sam to svojoj gladi, hormonima i jednoj običnoj slučajnosti.
No, danas je uslijedio konačan poraz. Vidjela sam da su se ćevapi počeli dostavljati. Stisnula sam zube, progutala ponos i udarila desetku u cijeli somun s kajmakom. Usred radnog dana. Tersna i ne baš previše gladna.
“Aha, Duje. Da te vidim sad kad se ćevapi ohlade u torbi stranog radnika”, pomislila sam.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Ta će bola Duje”, ponovila sam misao i preuzela narudžbu. Još me držala želja da ti ćevapi ipak nisu dobri i da svi oni ljudi koji čekaju u redu da ih jedu jednostavno nikad u životu nisu okusili pravi ćevap. Da samo mi rođeni u BiH znamo praviti ćevape i prepoznati koji ćevap je vrijedan javnog ljubavnog pisma koje trenutno pišem ćevapima Duje Pisca.
Savršen ćevap usred Splita
Dujinim ćevapima ništa nije moglo pokvariti okus. Ni 15 minuta koje su proveli u torbi dostavljača, ni činjenica da sam ih jela u 11 sati ujutro, ni moja predrasuda i tiho uvjerenje da ćevap izvan BiH ne može biti savršen. Ni dobar. Čak ni solidan.
Savršeno natopljen somun i fino pečeni ćevapi uznemirili su moju i bosansku i hercegovačku dušu do krajnjih granica prije nego što sam ih okusila. Iz kutije je zamirisao pravi pravcati ćevap, roštilj, ugalj, kajmak i čitava jedna filozofija uživanja u životu i hrani.
Tekstura i okus mesa su idealni, ćevap je mekan i lagan, a čovjek dok ih jede ima osjećaj da je deset malo. Da bi malo bilo i dvadeset.
“Bit će mi malo”, pomislila sam dok se kajmak otapao na ćevapima i lagano klizio u somun.
Već sam na petom ćevapu shvatila da je svaka loša kritika ćevapa Duje Pisca bilo samo obično kurčenje o poznavanju sarajevskih ćevapa, fejkanje istančanog ukusa za različite vrste mesa i obična predrasuda prema Duji i činjenici da Duje pravi ćevape zbog kojih se čeka u redu. Svi koji tvrde da su ovi ćevapi prosjek samo žele da svi saznaju kako su oni bili u Sarajevu deset puta i obišli sve tamošnje ćevabdžinice uz dobrog prijatelja Sarajliju koji im je pokazao sva najbolja mjesta u gradu.
Smirite se, lutke, nije baš da je odlazak u Sarajevo i degustacija ćevapa bio neki izniman podvig.
Duje, oprosti
Jedna od tajni sarajevskog ćevapa i ćevapa u BiH općenito je i misao koju nam usade na ulazu u Baščaršiju. “Sad ćeš jesti najbolje ćevape na svijetu” zasigurno popravlja okus ćevapa, a ambijent Sarajeva iskustvo konzumacije podiže na maksimum. Da, ćevapi u Sarajevu su savršeni, travnički su još bolji, a Dujini su u njihovom rangu i vrijeme je da se rat Sarajevo – Travnik proširi i na Split.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
No da bi ćevap zaista bio savršen, sam od sebe i sam za sebe, treba ga pojesti u stanu u Splitu, dostavljenog u torbi. S kajmakom i velikom predrasudom. Bez sevdalinki. U cijelom somunu i na pola radnog vremena.
Fantastično je što kod Duje u objektu nema fejkanja ambijenta u obliku sevdalinki, simpatičnog tersluka, kariranih stolnjaka, metalnih pladnjeva i svega onog što sarajevskom i travničkom ćevapu daje dodatnu čar. To je potpuno nepotrebno. Ćevap je u Dujinoj interpretaciji dobio sasvim novi štih i bilo je krajnje vrijeme da znanje o pravljenju ćevapa evoluira i u ovom smjeru.
Dakako, sjajno je što je bosanska gastronomija u Split došla i opstaje u najboljem što u njoj postoji – savršenom ćevapu koji leži u perfektnom somunu.
Duje Pišče, ako čitaš ovo, molim te, oprosti mi. Jedini si Duje koji zaslužuje počasno državljanstvo Bosne i Hercegovine, status počasnog građanina Travnika i Sarajeva i doživotnu opskrbu najboljim mesom i somunima iz čitave Bosne i Hercegovine.
Alal ti ćufta.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
